NEO-GEO

























Stvaralaštvo epohe moderne činili su brojni pravci, stilovi (kubizam, ekspre­sioni zam, dadaizam, nadrealizam, apstrak cija, enfor mel, minimalizam) koji su skladno proisticali jedan iz drugog. Umetnost rane postmod erne, odredjuju brojni neo i post trendovi (neoekspresionizam, neo geo, postkoncep tualizam, neoenformel... ), koji su, gotovo paralelno, i nezavisno jedan od drugog nastajali u svim centrima moderne umet nosti, dok je umetnost zrelog postmod ernizma samo zbir potpuno individualnih stvaralačkih postupaka.

 Postmodernu kao metod, dakle, čini citiranje različitih istorijskih stilova minulih epoha i uklapanje tih citata u jednu novu formu. Tako su nastali brojni postmoderni stilovi prepoznatljivi po prisustvu nekog od istorijskih citata. Neoekspresionizam, na primer, citira ekspresionizam, neoklasicizam klasicizam, postmoderni neobarok, barok i neobarok, već zavisno od lokalnog podneblja, neoenformel, neke elmenete enformela, neogeo segmente apstraktne geometrije iz dvadesetih i tridesetih godina dvadesetog veka, neopop segmente poparta, itd.

Neogeo je postmoderna geometrijska apstrakcija nastala sredinom osamdesetih godina i to sasvim spontano u skoro svim središtima moderne umetnosti na ovoj planeti.

Neogeo apstrakcija ne nastaje, kako ističe M. Šuvaković, redukcijom mimetičke prestave kao u avangrdnoj geometrijskoj apstrakciji iz dvadesetih i tridesetih godina, niti formalističkim geometrijskim konstruisanjem kao u neoavagradi pedesetih i šezdesetih godina XX veka, već prikazivanjem geometrijskih veštačkih struktura elektronskih slika postmoderne kulture. Otud i prisustvo deokrativnih i ornametalnih motiva u kompozicionim strukturama neogeo slika. U ovom maniru radili su; Peter Halley, Cecil Touchon, Gerwald Rockenschaub, Harriet Korman, Imi Knoebel, John M. Miller, Marco Casentini, Richard Caldicott, Ronald Davis, Haimo Zobering..., a u Srbiji; F.Klikovac, Z.Grebenarević, B. Iljovski...

Charles Jencks POSTMODERNI KLASICIZAM


Dok je likovnoj umentosti postmodernizam ostao nepovezan niz trendova, u arhitekturi se vrlo brzo iskristalizovao u pokret tokom sedamdesetih. Andrea Huyssen, kao jedan od razloga tome navodi činjenicu da je arhitektura više nego bilo koja grana umentosti podlegla otudjujućim efektima modernizacije. Moderni pokret u arhitekturi pospešio je industrijalizaciju i istovremeno degradirao lokalna društva i postojeću urbanu strukturu.. Postojala je zapravo tragična veza izmedju moderne arhitekture i modernizacije, koja je manje-više, direkno bila u suprotnosti sa pokretom moderne u drugim umetnostima...

Tragična veza arhitekture moderne i modernizacije ostala je vrlo uočljiva krajem 50-ih. Prva kritika te situacije unutar samog pokreta stigla je od aritekata iz Tima 10, kao što je Aldo Van Eyck, zbog čega je usledila jedna vrsta revizionističkog modernizma. Ova teorija i praksa zamenile su shvatanje mesta sa apstraktnim prostorom, insostirajući na čvrstini, niskim gradjevinama i apstraktnoj formi regionalizma, koje dans zagovara K.Framton pod zastavom kritičkog regionalizma Mario Bota i Ticino, arhitekte iz úvajcarske, vezuje to skretanje u najbolju ruku sa krhkim, apstraktnim, klasičnim konstrukcijama, iako je njehova regionalnost diskutabilna. Medjutim ta kritika nije bila previše radikalna.

Uspon postmoderne arhitekture i urbanizma zapravo datira od ovog napada, koji je, uporedo sa nizom urbanih i društvenih kritika koje je potaknuo, završio opštim demoliranjem modernističkih stambenih naselja.

 Rušenje Pruiit-Igoe, prikazane i na teliviziji u slou mošn izdanju 1972 i bezbor puta kopiran širom sveta kao radikalan način da se ukinu slična stambena naselja, ubrzo je počela da predstavlja mitsku smrt arhitekture moderne. Tako sam i ja to tumačio kad sam počeo da držim predavanja na tu temu 1974, i nagovesti iznenadnog nestanka, zajendo sa slikama eksplozije, imao je neverovatni oslobadjajući efekat. Naredne dve godine, na predavanjima širom sveta, koristio sam tu retoričku formuli - Smrt moderizma/Uspon postmodernizma... Postmoderni pokret je bio tada, a i dana je, opšte - društyveni protest protiv modernizacije i uništenja lokalne kulture vršenog udruženim snagama nacionalizacije, birokratije, instant razvoja i naravno modernog internacionalnog stila..Jedan dogovor koji je prerastao u pokret počeo je dase formira 1975. kada je nekoliko arhitekata, kao što su Rober Stern i Micheal Graves, počeli da rade sa sličnim usmerenjima kao i evropske arhitekte Aldo Rossi, Robert Krier i James Stirling. Iako je bilo nekih bitnih razlika u postupku, svi su oni nastojali da prevazidju modernizam, vraćajući se bogatijem arhitektonskom jeziku. Ubrzo su Hans Hollein i Arata Isozaki pojavili sa svojim električnim gradjevinama, a Philip Johnson je projektovao ATT & T Corporate...

  Do 1980, dogodilo se nekoliko stvari koje su potvrdile opšteprihvaćenost ovog pokreta. Najzanačajnije je bilo odeljenje arhitekture na Bijenalu u Veneciji te godine, koje su organizovali Paolo Portoghesi i komitet čiji sam i ja bio član. Pod nazivom Prisustvo prošlosti, ova izložba u žižu postmodernizma je postavila element istoricizma, tj. najuočljiviji trend u okviru pokreta. Njena vrednost je ležala u pohvali arhitekturi kao reprezentacionog u umetnosti i prihvatanju novog konzesua u okviru postmodernog klasičbog stila.

Sledeći značajan dogadjaj koji se dogodio u to vreme, bio je konkurs za Portlandsku zgradu javnih službi, na kome je pobedio Graves, sa eklektičkom fasadom koja je mogla doći i sa Bijenala umentosti u Veneciji, da nije bila prethodno projektovana. Delomm urbanistička zbog svoje zelene arkade, ona je takodje delom modernistička, njeni crni stakleni zidovi predstavljaju njen unutrašnji javni prostor. Racionalistički stil je takodje prisutan u malim četvrstaim prozorima, dok su njene proporcije i venci nagoveštavali uticaj Egipta i baroka.

U drugim oblastima, postmodernizam je takodje stupao u žižu interesovanja, delom kao rezultat jasnih definicija u okviru kretanja u arhitekturi. 

Beogradska postmoderna arhitektura