Majk Dejvis URBANA RENESANSA I DUH POSTMODERNIZMA

  U tipičnom šopenhauerovskom duhu Roe je izjavio da je sudbina moderne arhitekture da prenosi volju epohe u prostor. Obzorje šezdesetih je zaista bilo u znaku epohe fordizma i moći petsto najvećih korporacija. Pri tom ipak, postmoderna struja u arhitekturi ima malo organske ili ekspresivne veze sa industriskom proizvodjom ili radjanjem nove tehnologije. Ona ne grade katedrale mirkočipova, čak ne peva ode IBM-u. Umesto toga, ona izražava otvorenije nego ikad duh pretpostavljenog kapitala. Buneći se protiv strogosti misovskog funkcionalizma, ona razbija svaku aluzivnu vezu sa proizvodnim procesom i udaljava gradjevinu kao robu od njene upotrebne vrednosne osnove. Ona time postiže jednu komičnu inverziju nekadašnjeg odnosa izmešu monumentalnosti i pojedinačne robe. Zdanje ATT-a Filipa Džonsona jedan je od najpoznatijih primera komičnog ili antiklimatskog trijumfa poznatog objekta nad apstraktnom funkcionalizovanom strukturom. U postmodernističkoj arhitekturi oblakoder se menja i od monumentalne mašine postaje ogromni zbirni znak...

  Dok je klasični oblakoder bio romantični izraz hegemonije korporativne birokratije i masovne proizvodnje postmoderna kula je tek paket standardizovanog prostora zamotan u klijentov ukus. I stvarno, postmodernistički fenomen se čini neodvojivim od neumornog prekomernog gradjenja komercijalnih prostora koji traje još od 1974. godine, frenetično nastavljajući tokom duboke recesije 1981. i 1982. kao što je poznato gradjevinski poduhvati nisu rezultat povećanja industriske proizvodnje, već se hrane naftnom rentom, dugovima trećeg sveta, vojnim budžetima i ulivanjem svetskog kapitala u bezbedne luke ... Amerike.

  Istorija rekonstrukcije centra Los Andjelesa dobro pokazuje kako je nova urbana renesansa sve više postajala jedna od funkcija medjunarodnih finansiskih špekulacija nezapamćenog obima. U prvoj fazi nakon rata ruinirani kraj oko Banker Hila u blizini gradskog centra, bio je predvidjen za gradnju stambenih zgrada u javnom vlasništvu. No tradicionalni interesi vezani za centra grada...sabotirali su ovaj plan. Potom je usledila druga faza u znaku masovnog raseljavanja sirotinjiskih radničkih kvartova i ukidanju uredbe o ograničenju visine zgrada zbog zemljotresa kako bi se otvorio put za podizanje prvih oblakodera u Los Andjelesu... Več sedamdesetih godina ubrzani ritam rekonstrukcije centra dolazi pod kontrolu menadžera..

  Ova transformacija ruiniranog dela centra L.A. u glavni finansiski čvor pod kontrolom korporacija u ekonomiji pacifičke obale ide ruku pod ruku sa brzim propadanjem osnovne gradske infrastrukture i novim talasom doseljavanja, koje je doveo po nekim procenama oko milion Azijata, Meksikanaca i ljude iz centralne Amerike, bez dokumenata u uži centar grada. kapitalizam postmodernizma ni u kom slučaju ne uklanja poslednje enklave prekapitalističke proizvodnje...

  Tek u kontekstu ove šire rekonstrukcije, bujanju grada imigranata iz trećeg sveta koji totalno okružuju i opsedaju velelepne kule špekulanata, moguće je razumeti pravo značenje arhitektonskog jezika kojim se služi Džon Portman i drugi gradski graditelji. Da bi se to učinilo bilo bi korisno napraviti razliku izmedju poslednjeg velikog marksističkog promišljenja kapitalističkog grada i sasvim drugačija šema koju predlaže Džemson. On u Bonaventuri vidi savremeni pandan uloge Arkada u benjaminovoj analizi modernizma...

  Pre nego što razmotrimo kontrarevolucionarni kontekst savremene rekonstrukcije gradskih centara, moglo bi nam pomoći da se ukratko osvrnemo na geneologiju modernih magastruktura Bonaventura. Valja reći da sve savremene višeblokovske i višenamenske gradjeviske celine uzor imaju u Rokfelerovom centru izgradjenom izmedju 1931. i 1940. godine... Ovu šemu su u prvim poratnim godinama sledile mnoge rekonstrukcije gradskih središta na Severu, Filadelfija, Čikago, Pitsburg itd. No vremenom sve više je Rokfelerova strategija korišćenja vitaliziranih javnih prostora za valorizaciju privatne špekulacije uzmicala pred krizom gradskih središta. Industrija se povlačila u predgradja a sa njom i bela radnička klasa, dok su se stambene četvrti gradskih središta punile iskorenjenim siromasima sa Juga. Talas pobune u getima, 1964. - 1969., usmerio je pažnju gradskih stručnjaka za razvoj i njihovih arhitekata na problem zaštite finasiskih kvartova u središtu grada i drugih zona velike vrednosti, od stambenih delova kojima su okruženi. Istinski javni prostor, parkovi, ulice, mesta za zabavu, kao i javni prevoz, oglašeni su za puke pogodnosti i postale su planski problemi koje treba ukloniti i privatizovati.

  I mada su nekim američkim gradovima (Boston, SanFrancisko...) nove bogate i nove srednje klase oplemenile gradski centar, u većini gradskih središta nova rekonstrukcija je stvorila jedino enklavu oblakoderskog tvrdjava. Za bogate, osim malobrojnih pod platom i menadžera koji su izabrali da žove u oblakoderima, stvorena i dva različita arhitektonska rešenja za problem njihove zajemčene segregacije i bezbednosti. Jedan od njih je gradnja novih superoblakodera koji integrišu stambeni prostor, drugi je strategija, čiji je preteča bio hotelski arhitekta Džon Portman, smišljenja da ublažo nehumanost oblakodera, to je ikorporacija pseudoprirodnih i pseudojavnih prostora u samo zdanje. Oslanjajući se na brojne eksperimente Lojd Rajta, Portman je izmenio teoriju projektovanja hotela pokazujući da ograničeni unutrašnji prostor može biti praktična investixija. prototip otvorenog portmanovskog prostora, otvoreni liftovi, višespratni atrijumski hol bio je Hajat Ridžensi ixgradjen 1967. Stoga ne čudi što novoizgradjeno središte L.A. u portmanovskom stilu manje-više tačno reprodukuje opsadjeni pejzaž Pičtri centra.. Novi Figuara i Banker Hil kompleksi formirani su kao isti zaštitni lavirint autoputeva, šanaca, betonskih parapata i asfaltiranih ničijih prostora... Portman je, u stvari, izgradio vivarijum za višu srednju klasu, zaštićene veoma složenim sistemom bezbednosti... Tako Bonaventura rekonstruiše nostalgičnu južnjačku Kaliforniju u aspiku, pomorandže, fontane, vinova loza u cvatu i svež vazduh. A napolju, u smogu zatrovanoj stvarnosti, metalizirane površine odslikavaju ne samo bedu okolnog grada, nego i njegovu neuništivu životnost.

  Konačno treba reći da dok je Portmanu cilj da prikrije i humanizuje funkciju tvrdjave koju imaju njegova zdanja, ostatak postmodernističke avangarde u svojim projektima svi više ikonizira upravo tu funkciju... (Prevod. Vera Vukelić)

Нема коментара:

Постави коментар